Kulturni festival “Adriatic Mediterraneo” koji se tokom cijele prošle nedjelje odvijao u italijanskom gradu Anconi bio je u sjeni najavljenog susreta dvojice velikih sarajevskih umjetnika - pisca ABDULAHA SIDRANA i režisera EMIRA KUSTURICA. Otkako je prije dvije godine jedan moćni italijanski bankar,ITALIJANSKA PODRŠKA SIDRANU
Festival Adriatico Mediterraneo bio jenekada samomuzički festival, a proteklih godina, sa ambicijom da postane poznat na čitavom jadransko-mediteranskom i balkanskom prostoru, proširio je svoju ponudu, u sadržaj uključio promocije knjiga, filmske projekcije, okrugle stolove, pozorišne predstave. Dan uoči zatvaranja ovogodišnjeg Festivala, u Anconi je, uz velike pohvale Sidranu, promovirana knjiga Romanzo balcanico Piera Del Giudicea, italijanskog profesora povijesti i književnosti, pisca i publiciste, koja se temelji na Sidranovim scenarističkim zapisima. “Nisam mako prstom da bi se nešto moje plasiralo bilo gdje, ali su italijanski prijatelji smatrali da sam vrijedan truda i to objašanjava moju prisutnost ovdje...”, kaže Sidran. Iako vidno narušenog zdravlja, odazvao se pozivu da učestvuje na Festivalu upravo zbog interesa koji su proteklih godina u ovoj zemlji pokazali prema njegovom radu. Interesa i poštovanja koje mu, kaže, nedostaje u vlastitoj zemlji. ”Ja u Sarajevu više nisam kod kuće… Živim u jednom selu pored Goražda koje se jedino odbranilo od istočnog susjeda. Kolebam se gdje ću biti sahranjen - u Sarajevu, gdje su ostali članovi moje familije, ili u Goraždu.”
KUSTURICA CIJENI SIDRANOV RAD
Na skupu uoči promocije Sidran je predstavljen kao najveći balkanski pjesnik. Profesor Silvio Ferrary sa Genova University za njega će kasnije kazati da je kontinuitet evropske književnosti kojoj pripadaju književnici Danilo Kiš i Aleksandar Tišma. “Sa ovom knjigom i dramom Zvornik, Sidran je dokazao da veliki prozaista, veliki pripovjedač… On je ujedno dokaz veze između velikih tragedija i svakodnevnice kada naizgled ona i nema nikakve veze sa tragedijom nego podsjeća i na komediju,” objašnjavao je profesor. Knjiga Romanzo Balcanico nastajala je pet godina na, kako smo već spomenuli, Sidranovim scenarističkim zapisima, u kojima je i Del Giudice prepoznao paralelizam povijesti Sidranove familije i Jugoslavije. Del Giudice (a ne Festival kao institucija) jedan je od ključnih ljudi koji su se angažirali na tome da povežu ponovo Sidrana i Kusturicu. U razgovoru nakon promocije Del Giudice nam je potvrdio da se radi na tome da se oni sretnu. “Kusturica zna sa knjigu Romanzo Balcanico i cijeni je. U Italiji postoji jedan sponzor odnosno grupa koje se spremna, u slučaju da se njih dvojica pomire, finansijski podržati veliki film o povijesti Jugoslavije”, dodao je on. Svi su sa velikom napetošću očekivali završnicu Festivala i susret za koji niko nije mogao sa sigurnošću potvrditi da će se zaista i dogoditi.
PARALELNI SLUŽBENI PUT
Uoči dolaska Kusturice (dan nakon promocije Sidranove knjige), u popodnevnim satima i uoči zatvaranja Festivala 6. septembra, organizatori Festivala su nas upozorili: “Ne pomišljajte na intervju, neće ga dati nikome, i italijanski novinari nas stalno zovu, ali od toga nema ništa, a sa bosanskim novinarima pogotovo ne namjerava razgovarati. To je bio jedan od uvjeta koje je postavio Kusturica.”
Sidran i Kusturica, špekuliralo se u kuloarima, naći će se nasamo, bez Italijana, novinara, kamera… Takvi su, navodno, bili uvjeti, pod kojima su se i jedan i drugi željeli sresti. ”Ne trudite se da saznate ništa više o tome, niko neće znati kada ni gdje, niti kako je to proteklo”, to je jedini odgovor koji smo mogli dobiti od vidno nervoznih i nesigurnih “organizatora”. Priče o Kusturičinoj nepristupačnosti i odbojnosti prema novinarima išle bi unedogled da se dva sata uoči početka koncerta njegovog banda nismo uputile (novinarka Dnevnog avaza i ja), na mjesto gdje se odžavala probe za koncert. A, onda se dogodilo upravo sve suprotno - iz ograđenog prostora u kojem su bili smješteni članovi njegovog benda prišao nam je Kusturica. Umjesto unaprijed ukalkuliranog, arogantnog nastupa, psovki, uvreda…, na koji su nas prethodno upozorili uslijedilo je srdačan, nekonvencionalan “domaćinski” doček, upoznavanje, a zatim poziv da mu se pridružimo, u društvo gdje je već sjedio sa članovima rodbine koja ga je došla posjetiti: “Uđite, naravno da možemo razgovarati.…“, kazao je pomjerajući zaštitnu ogradu kako bismo mogle proći. I odmah upozorenje: “Ali, intervju za novine, to ne dolazi u obzir”. Otvara nam bocu crnog vina. Kolegica iz “Avaza” učtivo odbija zbog ramazana.
Samo nekoliko stotina metara od ovog mjesta u Anconi se, iscrpljen nakon susreta, intervjua, razgovora, fenomenalno uspjele promocije, odmarao Sidran koji se prvi put nakon 17 godina našao u istom gradu sa Kusturicom. Ipak, oni su i sada jako blizu i kad su kod kuće - žive udaljeni samo tridesetak kilometara, Sidran nadomak Goražda, Kusturica sa druge strane Drine, u Drvengradu. Posljednji put, priča Sidran, razgovarali su u maju 92’. Kusturica mu je tada nudio avion da izmjesti njega i familiju u Pariz gdje je Sidran trebao pisati scenarij za film rađen prema romanu Ive Andrića Na drini ćuprija. ”Ja to nisam mogao prihvatiti, zaista nisam ni pomišljao da odem”, sjeća se Sidran. Sve dalje što je uslijedilo je poznato. “Ako ostavimo po strani druge stvari, u kojima se on i ja nećemo složiti, onda ostaje samo još reći da je Kusturica genijalan redatelj i neko ko je najbolje razumio moje scenarističke tekstove.”
KUSTURICA “IZRADIO” CHAVEZA I STONEA ZBOG ANCONE
Kusturici će krajem novembra biti dodijeljena prva nagrada filmskog festivala u Torinu. Nagrada, ustanovljena u čast italijanskog režisera Federika Felinija i njegovog filma Osam i po, namijenjena je rediteljima koji su doprinijeli obnovi filmskog jezika i širenju novih tendencija u savremenoj kinematografiji. Kusturica, kako je najavljeno, nagrađen je za “inventivni kvalitet svojih filmova i apsolutnu originalnost stila”. “Znaš da si dobio nagradu?”, slušamo nekoliko sati kasnije pitanje koje Kusturici upućuje jedan od njegovih ljudi iz ekipe. “Nemam pojma, samo znam da mi je u rasporedu danas bilo da se vidim sa Hugom Chavezom.” Upravo u noći dok smo sa Kusturicom pričali u Anconi, na Venecijanskom filmskom festivalu boravio je venecualanski predsjednik Chavez na projekciji dokumentarnog filma o njemu režesera Olivera Stonea.
Uoči koncerta, a onda i nakon njegovog održavanja, satima sa Kusturicom razgovaramo, polemiziramo, raspravljamo o tome zašto je omražen u Bosni, o Sarajevu, o njegovom životu u Srbiji, politici, stalnim putovanjima, njegovim i tuđim filmovima, identitetu, ljudima sa kojima je u kontaktu i s kojima nije, vremenu prije rata, Anti Markoviću, Slobodanu Miloševiću, Aliji Izetbegoviću… kako je postao “zakleti” komunista, antiglobalizmu, propasti kapitalizma i stalno se vraćamo na Sidrana. Slijede pitanja o njegovom zdravlju, familiji, o tome kako živi, prepričavanje anegdota… “Ne trebaju meni Italijani da me spajaju sa Avdom - sam ću ga obići u Goraždu. Ako nešto morate javiti redakcijama, a znam da morate, neka to bude ova moja rečenica.”
Razgovor započet uoči koncerta prekida njegov povremeni odlazak na binu, a onda dok “štima” instrumente sa trga gdje je kasnije održana svirka čujemo kako odjekuje njegov glas- poziv: ”Slobodna Bosna, Dnevni avaz..”.
Kasnije, nakon koncerta, tokom višesatne večere koja je potrajala do ranih jutarnjih sati Kusturica prepričava negativna iskustva sa novinarima iz BiH. “Ja razumijem ljude, kojima je ‘ofirno’, ili čak i opasno, da se zna kako su u kontaktu sa mnom. Dobro, ok, poštujem, ali me neki od njih zivkaju da preporuče, mole za nekog prijatelja, kolegu novinara da ga primim, dam intervju, a kada to uradim, redovno mi se obije mi se o glavu. Je li novinari u Sarajevu moraju po zadatku da mene da gade kada se vrate kući, je li to neko pravilo? Imam užasno loše iskustvo sa njima, ako me ne napadnu nisu ništa uradili… Godinama su novinari u Hrvatskoj od mene pravili strašilo, ali prije dva-tri mjeseca intervjuisao me neki baš fin, pristojan novinar Globusa, i sve ispalo vrlo korektno…”
Kusturica potom navodi ozbiljne razloge zbog kojih ne želi razgovarati za novine… ”Ne, ne, ni slučajno, pogotovo ne o tome zbog čega ste došle, o susretu sa Sidranom. Za mene je to u ovom trenutku bolno, stresno. Moje su emocije sada zamrznute, ne mogu sebi priuštiti da ih diram.”
Mučne, teške teme na počerku večere presijecaju i razbijaju istinite anegdote. Nele Karajlić zgodom koja mu se desila prije nekoliko mjeseci tokom gostovanja “No Smoking Orchestra” u Bejrutu, kada ga je taksista pitao odakle je a on odgovorio: “Iz Srbije”. Na to će ga, kaže Nele, taksista kazati: “Oh, pa vi Srbi ste podjednako ludi, hrabri, beskompromisni ko mi”! “A ko ste vi?”, pita ga Nele oprezno?! “Pa, mi, Hezbollah”!
Kusturica od dvije sarajevske novinarke tokom višesatne večere pokušava i uspijeva saznati što više pojedinosti vezanih za Sidrana, njegovo zdravlje, smrt njegove majke i braće… Lako je osjetiti koliko ga svaka nova činjenica uznemiri, rastuži, oneraspoloži.
Posljednjih deset godina najviše je, kaže proveo u avionu. “Letio sam više nego najzaposleniji piloti Air Francea. To je moj život i ovo još malo na selu. Dijelim taj grad sa ljudima otamo… jer teško da više igdje pripadam.”
Početkom naredne godine iz štampe će izaći Kusturičina autobiografska knjiga sa desetak priča koju će promovirati sa glumcem Johnom Deepom a “biće tu i Sarajeva”. “Radim mnogo stvari istovremeno, iako mi je od svih najvažnija moja eko priča - gradim i hidrocentralu.”
Planova i poslova, kaže, sada ima za narednih deset godina. “Nisam bio onako strašan kako se o meni u Sarajevu piše i priča, a?”, pita Kusturica u finišu večere? Nije bio strašan, dapače, bio je ljubazan i pristojan, možda čak i naglašeno (što ne znači izvještačeno), ali ostao je dojam da je Kusturica na neobjašnjiv način tužan i pogubljen čovjek...
Narednog jutra, prije povratka u “surovu realnost”, kući u Sarajevo, prepričavamo Sidranu večeru i razgovor sa Kusturicom. Ne znam koliko griješim u utisku, ali i njemu kao da je laknulo što do susreta, tako aranžiranog, ipak, nije došlo. “Mučilo me, otkako sam došao u Anconu, kako bih taj naš susret, naš razgovor počeo; ja bih ga, morao bih, pitao za majku Senu, koja je umrla prije tri godine, on bi mene za moju rahmetli mater Behiju i tu kraja ne bi bilo… Bolje ništa nazor ne raditi, makar nikad se ništa ne uradilo”, rezimirao je Sidran…
(Slobodna Bosna)
Dzubretarac .
13-08-2011